O Smrti
Godina je 1997. ... Zvuk telefona navečer i noću nikad ne nosi dobro ....
- "Otac ti je imao moždani udar", rekla je Prva zakonita ....
Šok, tajac, strah ... "a ... jadni moj pape", rekao je ...
Išao je u podrum po vino, upao je glavom između bačvi i zida, sramotno mali prostor iz kojega ga je izvukla Ona (prva), majka ga je pogledala i žalosno zaključila da je opet pijan. Kako se stvari nisu odvijale dobro, pozvali su hitnu. Došli su, pregledali ga i izjavili da koji kurc ih zajebavaju zbog pijanca. Otišli su.
Nakon pola sata Ona je ponovno nazvala hitnu, ovoga puta je oribala nos onima s druge strane i napokon su pristali doći, da bi ipak ustanovili da je imao vrlo težak moždani udar.
Tko zna, da stara nije mislila da je pijan po običaju, da su kreteni iz hitne raspoznali znake moždanog, na vrijeme ...... tko zna ....
Javili su Mu. Nije bilo svrhe da dolazi odmah, ionako mu ne može pomoći.
Sedam godina je prošlo brzo. Sedam godina prokletstva. Sedam godina u kojima nije imao ni obitelj, ni rodbine, nije imao ni prijatelje. Sedam godina je prošlo sporo bez svojih. Sedam godina u kojima je jedino imao kontakt sa svojom djecom. Sedam godina je prošlo i netko je tamo gore odlučio da je vrijeme da se strasti smire, da se obitelj ponovno okupi na istom mjestu kao i prije tridesetak godina ... Otac, kao i uvijek do tada plaća za svih, ovoga puta svojim životom ...
"Dobar dan, ja sam sin" ... "Dobar dan, ja sam doktorica" ... "Situacija je takva da nema apsolutno nikakve šanse za oporavak i povratak. Pogođen je centar mozga koji se nalazi u samom središtu i do njega je nemoguće doprijeti, što god pokušali, oštetitli bi mozak.
On Vas čeka i držati će se dok vi ne dođete. Moj savjet je da dođete i pustite ga neka počiva u miru."
Nedjelja, rana smjena, još jedan krug i vozi autobus u garažu, a onda na autobus i za Zadar. Cijelo jutro razmišlja, sjeća se, grize se. Sedam godina ga nije čuo. Sedam godina ga je gledao samo kad bi došao u Zadar i parkirao se nedaleko kuće i čekao da se vrati iz vani. Sedam godina ga je gledao kako se posrčući i krivudajući vraća kući. Sedam godina mu je jedini kontakt s njim bio taj vizualni. Sedam godina ga je gledao s leđa kako se smanjuje, krivi na jednu stranu i kako propada.
Još uvijek je nedjelja, navečer je 21:30. M je došao po Njega i odvezao ga pravo u bolnicu. Pustili su ga jer su znali da dolazi. Doktorica ga je uvela u sobu.
Ogrman krevet, Otac leži na leđima, da to je ipak njegov otac, nije zabuna, nepomično, sitan i malen. Izgubio se u bijelom prostranstvu kreveta. Lice izobličeno, ali prepoznatljivo. Posljedica udara su opušteni mišići lica i valjda vilice, groteska, zubi su isplivali (vratite se na početak priče i sjetite se usta prepunih zubiju) ... čovjeku u 72.-oj godini nedostaje samo jedan zub u glavi. Sada su ti svi zubi groteskno veliki, neprirodno nakrivljeni.
Primio ga je za ruku. Njegova golema "lopata" ruka bila je mala, hladna, koža pergament ...
Iz golemog kreveta se začuo samo lagani uzdah. Kratki, skoro neprimjetni stisak ruke. Opraštali su se nijemo jedan od drugoga.
On je gledao svoga oca kako tone.
Otac je njega gledao odozgor iz drugog ugla sobe.
"Zbogom pape i nemoj gore puno pit'."
Okrenuo se i otišao, kao i uvijek u životu.
Ponedjeljak je rana zora, javljaju da je izdahnuo. On spava kod Brace. Ona dolazi do njih i budi ga. Odlaze skupa kući. Tamo je već gomila ljudi. On je tup, nesposoban za reakcije. Ona obavlja sve što treba oko pokopa. On nema snage ni otići vidjeti tijelo.
Hvala Njoj jer se pobrinula oko svega.
Prve riječi nakon sedam dugih godina: "Zdravo Majko, kako si mi?"
Zagrlili su se nijemo...
"Mama, Ona i ja ćemo se razvesti, ja imam drugu" ..... Smak svijeta. Za nju snoba, to je bila katastrofa.
Svađa, grube riječi, lom. Proklinjanje .... Pokušajte živjeti sa majčinim prokletstvom.
"Ja ću otići, ti ostani sa djecom, svi će te paziti i držati kao kap vode na dlanu".
"Samo pazi neko vrijeme na svoje ponašanje i nećeš imati problema, ti i djeca ste zbrinuti".
Otišao je iz svoje kuće, od svojih. Nosio je samo dvije torbe sa odjećom i kutiju sa alatom.
Ona je ostala sa dvije curice i njegovima. Bila je jadna napuštena žena, a On, On je bio kurvar, smeće, prokletnik, izopćenik. Odjednom je ostao sam na svijetu. Jedino što je imao je bila ljubav prema Njoj i svoje curice, koje su svakodnevno dolazile nakon škole k njima. Bile su "sretne", jer kako su govorile same: "Mi ipak imamo dvije mame".
Prijatelji koji su bili njegovi, pokazali su se kao njezini, rođaci koji su bili njegovi, pokazali su se kao pravi ("sad kad nema njega, mogli bi se mi malo pomaziti") rođaci ....
Samo mu je jedan jedini prijatelj preostao - M ....
M, sa svim svojim slabostima i nedostacima, jedini je ostao ljudsko biće, spreman pomoći i Njemu i Njoj i njihovoj djeci...
Dan sahrane. U kapelici mnoštvo ljudi. On nesposoban za reakciju, tup. Ogroman lijes, treba se nagnuti nad lijes da bi se maleno tijelo vidjelo. Kao da se još više skupio od kad je umro.
Žuto lice, usta puna pamuka, na silu zatvorena.
Na izboranom čelu kapljice, otapa se.
Gradsko groblje u Zadru ... lijes je bio kod niza kapela, a kraj kolone je bio kod ulaza u groblje. preko 1000 ljudi na sahrani jednom malom običnom čovjeku. Navodno jedna od najvećih sahrana.
"Dobro sam, držim se, imam naočale, nitko me ne vidi, miran sam", mislio je.
"Držite Ga čvrsto, samo što ne pukne", rekli su.
Netko ga je dovezao kući. Njegovoj kući. 16 sati je ili 17 .... Kuhinja, primaća soba sve je puno ljudi. On je u centru pažnje, "izgubljeni sin".
Farsa .... "Pa ti si meni uvijek bio najdraži", "Ma ja sam uvijek pitao za tebe", "Pa kako si mogao Nju ostaviti a ti otići?" .... bljuvanje u mislima prijetilo je postati stvarno.
Sitacija se smiruje, ljudi se lagano razilaze, ostaje rodbina, obitelj. Žene se skupljaju u primaćoj sobi, muški u kuhinji.
Popizdio je. Doveo je sve muške iz obitelji za stol i poneku ženu. Svakome od njih je rekao što ih ide. Skresao im je svima u lice ono što ih je išlo. I sjeća se cigle i sjeća se čak i ludila na stričevom licu prije nego ga je skupa sa biciklom bacio od pod. Svega se sjeća i sad im je rekao čega se sve sjeća.
Svakome od njih je argumentirao sve što im kaže. Dokazao im je da su Licemjeri, kvarni i nezreli. Svakome od njih je spomenuo gdje je koga vidio i sa kojom ženom su bili u toj situaciji. Pamtio je kao slon. On kurvar, a oni sveci ...
U svemu tome padala su pitanja u stilu: "Pa što će ti sada mama sa kućom, zašto moji ne bi došli živjeti tu" ..... Njegova najdraža tetka je otišla povrijeđena istinom o obitelji, otišla je plačući.
Dao si je oduška i šamarao ih je najfinijom svilenom rukavicom, navučenom na čeličnu ruku ...
U 23:00 sjeo je na autobus za Zagreb. Toliko ih je još mogao podnositi. Morao je otići ... Morao je sam sebi oprostiti zbog oca.
Mnogo puta nakon toga se pitao, jeli geler u glavi iz drugog svijetskog rata uzrok moždanog udara? Bi li stvari bile drugačije da je ostao. Najgore je u svemu, što nisu riječ prozborili jedan s drugim godinama ...
Ostaviti ženu i djecu, nešto je s čim čovjek može živjeti.
Živjeti bez obitelji, živjeti sa majčinim prokletstvom i pitati sebe jesi li kriv, makar i indirektno za nečiju smrt, to su stvari sa kojima se čovjek nikad ne pomiri.
#Mrežni, Mrežni... Nesvjesno si pogodio pravi razlog mojega posta!
Bio tvoj post intimna ispovijed ili samo nasumce odabrana tema, teško mi je čitati ga. Nadam se da je to jedini post o nečijoj smrti koji čitam ovih dana.
Ponovno prekrasno odabrana fotografija, tako nježna...
Znaš, On nije kriv za očevu smrt!
Možda je taj osjećaj krivice kulminacija grizodušja zbog svega ostaloga.
I da On nije otišao drugoj, možda bi otac umro i ranije. Ta tko to može znati?
I kakav bi njemu brak bio da je ostao? Pakao! Da je sve bilo u redu, zar bi otišao?
Istina ima više lica. Ovisno sa koje strane gledaš ili želiš vidjeti.
Nekima je lakše ne gledati. Ti lupe glavomo zid!
Moj pozdrav
:) U životima je malo što nasumice :)
Mislim da je ipak najteže tih sedam godina. Oprostiti treba i sebi i drugima. Ne samo zato što se možda nije moglo drugačije već zato što se nije znalo bolje. To je jednostavno tako i to treba prihvatiti. Ali sedam godina se ne može vratiti. Može ih se nadoknaditi tako da se ni s kim drugim ne dozvoli više niti tjedan nekomunikacije. Tako se najbolje iskupljuje za ono što čovjek sam sebi ne može oprostiti.
Ali je ipak divno osjetiti osjećaj za humor i u tako teškim trenucima. To treba čuvati. ;)
O Ljubavi
Doba je školovanja ... "Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba" kažu .... ima ih koji su kazivali i :"od kolijevke pa do groba, najljepše je kad se proba..." a ima ih i koji su rekli: "od kolijevke pa do groba, najljepše je u kurvarluku" .... Neki su pretrčali maraton, neki još trče počasni krug, dok ima nekih koji optrče krug i pol naprijed a krug unatrag ....
Mislio sam nastaviti pisati gdje sam stao ... no pročitao sam jutros nešto (en.mojblog.hr/p-lopov/139683.html) i smatram da je muškarcima nanešena nepravda, nije da ću je pokušati ispraviti, samo bih dodao drugačije aspekte ... i nešto svašta ....
Dok smo išli u školu (mislim na generaciju koja ima sada od 30 i par godina na dalje), muškarci (da, muškarci, jer tada pokušavaju postati muškarci, pa ćemo ih i nazivati tako), su ženama činili razne ustupke, usluge ... počev od nošenja knjiga, preko pridržavanja vrata, sve do (kod rijetkih) pisanja zadaća ... Uvijek se sve svodilo na zavođenje ... ona se njemu sviđa i on će je pokušati osvojiti ... Simpatija je ponekad obostrana od početka, ponekad jednostrana, njegov je zadatak istaknuti se između svih ostalih mužjaka i privući je .... iako, uvijek se pokaže da ustvari ženu nije teško privući ni osvojiti, teško ju je zadržati ....
"Hoćeš li hodati samnom?" pitalo se, pisalo se u školskim klupama ... ona pristane, njegovo je da pokaže svima da je on njen i ona njegova, njegov je zadatak zadržati ono što je osvojio, pokazati i dokazati da je njegova samo zato jer je zaslužuje .... No, kako su ljudi po prirodi nestalni i ljudsko srce uvijek žudi za nečim novim, ljudski mozak traži nove izazove koji će ga zaokupiti ....
Školski dani završavaju ... nekom prije nekom kasnije ... postajemo odrasli i zreli ljudi ... neki muškarci postaju muškarčine i privlače određeni tip žena, kojima ne treba pažnja u vidu otvaranja vrata, nego "macho seljačina" .... Neki muškarci postaju "neodrasli dečki" i takvi zaigrani i neozbiljni, privlače većinu žena, bude u njima neke instikte. Tek rijetki od njih znaju izaći iz uloge i unutar veze postati odrasli muškarac kad treba a dečkić kad njoj tako treba ....
Muškarac u periodu zavođenja daje sve od sebe i poklanja cvijet / cvijeće, otvara vrata, masira stopala, pali joj cigaretu ... Kad je dobije, sklon je prestati pružati joj to, jer na kraju krajeva ona je njegova, čemu više trošiti vrijeme na to ... ajmo reći da postoji jedna trećina muške populacije sa takvim stavom. Postoji jedna trećina muškaraca koji nemoćno gledaju kako njegova ljubljena ne želi takve znake pažnje ... gleda i ne shvaća .... to su žene osvajačice ... znaci pažnje joj više ne prijaju, dobila je svog dječaka, možda žive u vezi skupa, ali njoj duša žudi za novim "paževima", tijelo joj gine za novim dječakom ...
Postoji jedna trećina muškaraca koji su mudri, vješto plivaju brzacima ženske nestalnosti dok se ne umore... onda potonu, proguta ih vrtlog života, padaju niz slapove tuđih oblina ...
Ona kaže nakon nekog vremena: "Ajde nemoj molim te više bacati novce na ruže, nemoj molim te više trčkarati otvarati mi vrata, NEMOJ, pusti me da zapalim sama cigaretu, ubiješ mi gušt" ... Dijelom to kaže jer je stvarno nervira, dijelom jer je veza na izmaku a dijelom jer ga testira i daje mu znak da je vrijeme da na neki način ponovno osvoji njenu nestalnost ...
On je posluša i ne pali joj cigaretu, ne otvara vrata, ne kupuje joj ruže ili orhideje.
Proći će možda i godine, ali kad tad: "DOK ME NISI DOBIO U KREVET NIJE TI BILO SKUPO KUPOVATI MI GRANE ORHIDEJA I BUKETE RUŽA!!!" ... sad čekaš da slomim nokat na vratima da bi mi ih otvorio .....
A on jadnik, samo gleda nju i postaje odraz njenih želja i ne sluti da se nalazi na rubu ponora niz koji će vrlo uskoro kliznuti i izgubiti nešto za što je mislio da će imati uvijek samo za sebe ....
A ona prigovara, nezadovoljna, osjećajući se nevoljena, neprivlačna i zaboravlja da je on njen odraz u ogledalu, jednako kao što je i ona njegov odraz u ogledalu ... kao što znamo svi ... u tijeku izlijevanja ogledala (stakla), ponekad se događa greška i površina nije savršeno ravna, dolazi do odstupanja u staklu i u konačnici dobivamo "iskrivljen odraz" u ogledalu života ...
Namjerno ne spominjem ljude koji od trenutka stupanja u ozbiljnu vezu i / ili brak zaboravljaju na brijanje, depiliranje, pranje, tuširanje ... fittnes i odijevanje .... namjerno preskačem osobe dlana pretvorenog u daljinski upravljač, pivskotrbušaste i one koji spoznajom da su "nečiji" završavaju svoj život ....
Što je ljubav? - Ljubav je kompromis
Što je veza? - Veza je kompromis
Što je zajedništvo? - Kompromis
Što je kompromis? - To je ono što rade obadvije strane u jednoj vezi da bi njihova veza bila dugoga vijeka i stabilna ...
Kompromis je kupiti joj cvijet i pokloniti joj ga uz kartu i smiješak za neki "jebeni" koncert na kojem ćeš pogristi nokte od muke, ali videći njeno sretno lice, znat ćeš da je to produžavanje zajedničkog života ....
Kompromis je oprati suđe, pospremiti stan i možda spremiti ručak dok ona dođe s posla, olakšati joj završetak dana, a u sebičnim namjerama da ne dobijete umornu, mrzovoljnu ženu navečer u krevetu, kojoj se ne sexa, a najmanje joj se ne sexa sa lijenom svinjom .... umjesto kojega je morala baš sve napraviti ....
Ipak ... ovo je nezahvalna tema u kojoj se kao ja ovdje vrtite u krug i ne vidite izlaz ....
LJUBAV započinje kad zavolite njihove mane...
LJUBAV prestaje kad vam počnu smetati njhove vrline...
S ovom definicijom ljubavi na kraju se apsolutno slažem.
Da, pitanje je ulaze li ljudi u brak zato što žele svijetu pokazati da oni to mogu pa se doista samo izmjenjuju uloge lovca i lovine (hoću reći da ne smatram da je muškarac nužno lovac ili žena nužno lovina) pa je partner zapravo trofej u izlogu, a znamo da ljudi koji vole trofeje, vole da ih bude što više. Ili se ulazi u brak zato što je život uz tu drugu osobu ugodan, zato što se uz nju dobro (i vrijedno) osjećamo?
I rekla bih još samo da je brak pokušaj da se zajednički rješavaju problemi koje svatko sam ne bi ni imao. ;)
nažalost to je stvarno krug bez izlaska ... mogli bismo danima :) i nikad ne bi bili blizu nekom zaključku :) u svakom slučaju kao što juha iz vrećice može biti nekome ukusna ili nekome neukusna, kao što kuhanje samo po sebi bez određenih dodataka ne čini jelo ukusnim i jestivim, tako i brak, veza ili bilo koja vrsta relacije, ne može biti dobra i stabilna bez zajedničkog ulaganja i odricanja ... baš kao i kuhanje .....
Mislim da bez zaljubljenosti nema ništa.Ona je pokretač!
Po meni bi brak trebao biti nešto najuzvišenije, prekrasno, no bojim se da je to danas nedostižno. Ljudi se ne mogu prepustiti osjećajima i živjeti od ljubavi...
Život ih steže, a to se odražava i na vezi. Sklapaju brakove jer vrijeme je, imaju godine... No brzo se i rastaju, nisu navikli na suživot, obavezu, sve je to fast food! No brak ne bi trebao biti obaveza, odricanje. Traže se kompromisi...
Da kompromis, kao i u svemu. Ja to čitam kao ugovor, a to nije više brak, veza, ljubav! Ljubav je međusobno davanje, stalno!
Zanimljiva fotografija, pauk radi mrežu, zar ne?
Pozdrav ostavljam
Fotografija je ustvari jedna iz niza koje su posvećene borbi protiv AIDS-a kao i moj avatar koji vodi ljubav sa škorpionom ....
#Mrežni, tvoj avatar ne govori ništa jer se ništa ne vidi. Možda da staviš nešto prikladnije toj veličini ili objavi fotografiju na blogu da ljudi vide i shvate što predstavlja?! Inače pronađoh te dvije fotke (fenomenalno, fenomenalno), a tada sam otkrila i pravi link! Tek tamo ima svega. Vrlo provokativno, no sa mjerom. Prave kampanje i moraju biti šokantne! No ima jedna fotka, ne mogu ti ostaviti link da ti Koke ne pošizi ~ užas!!! ~~~~~~
Možda skinem koji filmić za post. Zahvaljujem ti na odgovoru!
neznam zašto bi koke pošizila :) uostalom za pametne ljude nije tajna odakle fotka ... nećeš vjerovati: ima nekoliko ljudi koji mjesecima mole da im pošaljem ove dvije fotke ... za to vrijeme i najveći tupani bi odgooglali i našli .,,,,, ali ok
http://www.flickr.com/photos/thevoyagers/1612311420/
eto .... (zanima me na koju fotku misliš)
ja volim svog muža zato jer obožavam njegove vrline, a njegove me mane izluđuju do te mjere da ga nikad neću moći uzeti zdravo za gotovo...on je meni sexi i zgodan i da mu pas kost ubila bi ga nekad...i ja sam žena njegovog života na maksimalno (a ovo maksimalno vremenom raste!) mogući način jednog "zdravog" dalmatinca (ovo zdravo s vremenom postaje sve zdravije! čini se bar!)...i možda me ponovo učini neizmjerno tužnom za koji mjesec...a možda ću ja naučiti biti sretna neovisno o njemu prije toga...
Aha! Di ste sad?! Ajd da vidim k'o ovo razumije?!
Uzorita pobogu, ne budi dijete...mrežni nije iz ove galaksije...;-)
i da, volim kad me zovu koke....:)
#Mrežni, ti ne shvaćaš da imaš posla sa višim oblikom inteligencije, ženskim!
Izvoli: http://www.aides.org/multimedia/campagnes-com/campagne-stars-2007.php
Potraži u lijevom stupcu! Master work! ~~~~
Ipak ti ne mogu dati direkt link.
Pozdrav iz Nebule!
:)
hm ...pogledao, ne nalazim i dalje ništa što bi se možda odnosilo na nešto vezano uz mene, koke ili što ja znam .... obzirom na to da imam posla sa "oblikom inteligencije" .... ne razumijem ... ali ... mnogo puta sam već napisao da žene ne razumiju ni same sebe i da najveću grešku u životu napravi muškarac koji pokuša razumijeti ženu .....
#Mrežni, ne shvaćam zašto misliš da bi link bio vezan uz tebe ili Koke! Samo ti htjedoh ukazati na vrhunski primjerak dobre kampanje što na našim prostorima nije moguće vidjeti! Ne mogu zamisliti da se to (dorađena fotografija) negdje objavi, ma koliko duboku poruku nosilo! Vrlo jasnu.
I stoga mi je neugodno ostaviti direkt link, da ne čitam komentare, a vjerujem da bi bili sočni, sigurno! Nisam do sada stekla dojam da ne kapiraš, pretpostavljam da se sada fino naslađuješ. No dobro, možda ipak nisi shvatio, a pokušah ti signalizirati znakom ~~~~~ !
Pokušaj ponovno potražiti, moj naslov fantastičnom uradku glasio bi "Jezik smrti", završiš u lijesu na kraju.
Ako to ne razumiješ tada sam stvarno zabrinuta i bolje da ne ulažeš daljnje napore u otkrivanje fotke! Ne bih komentirala tvoju zadnju rečenicu!
Moj pozdrav
"Vrlo provokativno, no sa mjerom. Prave kampanje i moraju biti šokantne! No ima jedna fotka, ne mogu ti ostaviti link da ti Koke ne pošizi ~ užas!!! ~~~~~~
"
stavi link ... :) ja sam ipak samo muškarac ...
Izvoli:
http://www.mysteriousworld.com/Journal/2003/Spring/SerpentMound/
http://www.animalpicturesarchive.com/view.php?tid=3&did=27101&lang=kr
stavila linkove ~~~} ja sam ipak samo žensko ~~~
nažalost drugi link mi ne otvara :(
There's A Hole In My Soul
 P.P.S. (pred post scriptum)
Govorili su: Kad kreneš pisati, to je kao droga ... moraš pisati ... Nekoliko dana nisam mogao pisati na mojblog-u iz neznam kojeg razloga. Nisam mogao komentirati, slati poruke (koje više ni inače ne šaljem), nisam ništa mogao ... osim bespomoćno gledati kako drugi pišu, pišu i uživaju ....
......
Mislim se kako nešto suvislo izvući iz "obrnute kronologije", kako vas natjerati da čitate ono što napišem ... no ... osjećam kao da sam izostao jedan dan sa posla i to neopravdano .... neznam kako početi ... (samo kad bih započeo, išlo bi samo od sebe) ... negdje sam pročitao (nekad dok sam čitao a ne gledao samo slike) ... da kad se krene pisati, "knjiga" se sama piše a pisac je samo oruđe ... ja nit pišem knjigu, nit' sam pisac, ali kad god krenem pisati, sve se to samo nekako napiše ... "kul" .... hehehe ... a ja danas nikako započeti ... a i nešto me ovaj moj blog zajebava ... sve nešto kaže nije u redu pa nemreš sliku stavit' pa nemreš unijet' tekst pa ovo pa ono ... a meni dobro došla izlika :) ne šljaka nešto na blogu pa nemrem pisat' ... aj dobro ... ali ... pjevušim si onako u bradu ....
Primi me za ruku
Želim osjetiti život
Jer nisam siguran
Shvaćam li zadanu petlju.
Sjedim, pričam Bogu
On se smije mojim planovima
Glava mi govori jezikom
Koji ne razumijem
Želim osjetiti
Pravu ljubav
Želim osjetiti
Dom u kojem živim
Jer, previše života
Kola mojim venama
I odlazi u odvod
Ne želim umrijeti
Ali radosti života nemam
I prije nego zaljubim se
Spreman sam napustiti
Plašim se panično
Zato stalno bježim
Prije nego okrenem oči
Vidim sebe, dolazim
Želim osjetiti
Pravu ljubav
Želim osjetiti
Dom u kojem živim
Jer, previše života
Kola mojim venama
I odlazi u odvod
Trebam osjetiti
Pravu ljubav i voljeti zauvijek
Trebam osjetiti
Pravu ljubav i voljeti zauvijek
Praznina u mojoj duši
Vidi se na mom licu.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------
Come and hold my hand
I wanna contact the living
Not sure I understand
This rope I've been given
I sit and talk to God
And he just laughs at my plans
My head speaks a language
I don't understand
I just wanna feel
Real love fill the home that I live in
Cos I got too much life
Running thru my veins
Going to waste
I don't wanna die
But I ain't keen on living either
Before I fall in love
I'm preparing to leave her
Scare myself to dead
That's why I keep on running
Before I roll eye
I can see myself coming
I just wanna feel
Real love fill the home that I live in
Cos I got too much life
Running thru my veins
Going to waste
And I need to feel
Real love and the love ever after
I can not get enough
I just wanna feel
Real love fill the home that I live in
I got too much love
Running thru my veins
To go to waste
I just wanna feel
Real love and the love ever after
There's a hole in my soul
You can see it in my face
It's a real big place
Come and hold my hand
I wanna contact the living
Not sure I understand
This rope I've been given
Not sure I understand
Not sure I understand
Not sure I understand
Not sure I understand
I ponovno - ne tražite ni smisao ni logiku a ni netočnosti u prijevodu ....
Nakon što pročitate ovo, smjestite se udobno, leđa prislonite na naslon, oči sklopite i neka vam pjesma sama kola po podsvjesti .... ukoliko se skoncetrirate, čut' će te je .... i pjevušiti je .... istina, zar ne ?
#mrežni, smisao posta ne treba tražiti, to zna samo vlasnik bloga. Mi samo zamišljamo i dodajemo svoja gledišta.
Ispuna rupe~
Mislim da si ti osjetio svoju pravu ljubav zato i imaš prazninu u duši.
Voliš je zauvijek, samo nju!
Post "Mutne slike iz Sjećanja" nisam imala snage komentirati jer i sama doživjeh nešto slično (ono staklo...), no sada moram.
Mrežni a što je bilo sa djevojkom u Splitu kasnije?
"Grlili su se, ljubili se, mazili jedno drugo ... nježno joj je dlanovima držao lice i govorio joj da je voli više od života, jer jutro ne svane da je ne spomene, makar u sebi ... Govorio je onako kako je Ona voljela, strastveno i uvjereno" ...
Ona te i sada voli, ma gdje i uz koga bila!
To se ne zaboravlja.
Evo, tako to ja zamišljam...
Moj pozdrav tebi i njoj
Ima ljudi koji pišu, a ne žele biti shvaćeni. Pitala sam se jesi li i ti jedan od njih? Naravno da se pitam jesam li ispravno shvatila ono što pišeš? Tko zna? Možda svatko ima neku interpretaciju uvjetovanu svojim vlastitim iskustvom. ;)
A Uzorita, obzirom na način na koji piše... rekla bih da je ono što je bilo kasnije, već opisao ranije... ;)
Mutne Slike iz Sjećanja
Godina je neka ... prije cigle ... On je bio dovoljno malen, još nije znao mrziti ...
Mutna slika u sjećanju:
Stričevi, sa svojim obiteljima, otac, majka i On, svi na biciklama, Njega vozi otac. Idu u Petrčane u posjet najmlađem stricu, koji je naravno opet u zatvoru.
Da, nekad davno je na mjestu gdje se nalazi Hotel Pinija, bio zatvor. U njega su se smještali prekršajci i sitni lopovi ... Uglavnom, vozili su se livadama i uskim puteljcima, u jednoj od bezbrojnih krivina iz suprotnog pravca naletio je motor. Zeleni Tomos Kolibri, jedan od onih kojemu su se tri brzine mijenjale ručno. Kaos, dječji plač i psovanje prekinuli su zrikavce u koncertiranju. Otac drži uplašenog čovjeka za vrat i provjerava jesu li njegovi dovoljno dobro da ga može pustiti da onako crven i nabrekao, napokon udahne neophodni mu zrak ....
Dobro je ... svi su prošli bez ozljeda, samo sa ogrebotinama, kod djece više straha nego ogrebotina.
Godina je 1988. Šesnaestosatni radni dan je završen. Jedan od šefova Ga je pozvao i zamolio da "samo još ove odveze do Splita". Nerado, pristao je, ali tako će moći vidjeti nju, biti s njom sat, dva. Krenuo je a znao je da se vratiti neće kao što je otišao ...
Odvezao je ljude na aerodrom i produžio dalje do Splita, do "Skalica", tamo ga je čekala Ona.
Grlili su se, ljubili se, mazili jedno drugo ... nježno joj je dlanovima držao lice i govorio joj da je voli više od života, jer jutro ne svane da je ne spomene, makar u sebi ... Govorio je onako kako je Ona voljela, strastveno i uvjereno ... Pozdravljao ju je i rekao da se možda neće vidjeti u ovom obliku, jer njega nešto čeka na putu ...
Aerodrom u Kaštelima, stao je na kratku pauzu i pozdraviti kolegu kojemu je London kasnio nekoliko sati. Rekao je: "Dobro gledaj uz cestu, tamo ćeš me naći" .... spavajući ili ne ....
Šibenik, stao je napuniti gorivo. Otišao je umiti se i u razgovoru rekao dečkima sa pumpe kako postoji mogućnost da se ne vide više. Nudili su mu svoju izbicu i krevet da odspava. "Ne spava mi se uopće", rekao je ....
02:30 Prelazi Šibenski most, promet je gust u oba pravca, na desetke automobila tutnje. Zaobišao je nekog Golfa Njemačkih tablica i od nekih 80 na sat usporavao je sve više i više ....
02:40 Svijet kao da je stao. Iz suprotnog pravca nijedan automobil nije išao... Desetak automobila iza njega, pratilo ga je sa 30 kilometara na sat .... blaga dugačka desna krivina, On mota full lijevo ... Probudio se nakošen, izletilo mu je iz usta: "A U PIČKU MATERINU" ... tri metra visine niz koju se kombi od bočnog nagiba, namjestio nosom prema zemlji, padao je beskonačno dugo... Odupro se nogama od pod ...Pad ... nos kombija ... lijevi bok ... 60 litara benzina koje je nalio deset kilometar prije, klokotalo je i izlijevalo se ... gore na cesti ljudi su vikali, "Švabica" je vrištala, ona dvojica iz crvenog stojadina su komentirali: "Nema njega više, i maknite se dalje ovo će eksplodirati." ... Još je sjedio na sicu, nogama čvrsto (bar je mislio) uprtim u pod, peklo ga je po nozi i po ruci, vrat ga je strašno bolio. ... "Definiraj štetu" zvonilo je unutar njega... pokušao je .... noge .... tu su oabdvije, mišići rade, izgleda da nema loma... ruke, radile su i bila na broju, leđa, uprkos bolovima, naizgled u komadu ... pustio se i pao cijelom težinom na ostatke lijevih vrata, kiselina iz akumulatora ispod sjedala izlila se po njemu, drveni poklopac nad poklopcem motora udario ga je po vratu i glavi ... Primio se za nešto, pridigao i ispuzao vani kroz šajbu. "E, aj neka netko toj švabici kaže da začepi", doviknuo je od ispod ... Zaprepašteni ljudi su zapljeskali i vikali ... bježi, benzin će eksplodirati .... Stao je na noge i istoga trenutka proparalo ga je tisuće igala kroz stopala, pao je... Panika, strava, "nisam valjda sjebo kičmu" .... Ne, izuo je cipele i ispraznio iz njih kilo staklovine iz njih. Maramicu iz đepa je našao oko kombija, vratio se i upalio svijetlo u kabini, našao je sve papire, demontirao je radio stanicu, izvadio alat i svoje stvari, dodao je onima gore na cesti, došla je i policija ...
"Zaspao sam. Neznam kako ali zaspao sam". Kombi je ležao na lijevom boku, pao je nosom u tri metra dubine, na deblo mlade trešnje koje je trebalo da je bio vezan pojasom, proći kroz njega, ovako je nevezan, bio na vratima i deblo je samo kroz naslon sjedala probilo rupu ...
Utovarili su kombi, koji je izgledao zastrašujuće, metar krova je bili odvrnuto, kao kad limenku sardine otvarate, pa rolate lim. Rupa u naslonu sjedala. On, bijele hlače, bijela košulja na crvene pruge. Kiselina je pojela i košulju i nogavicu hlača, krvave fleke po hlačama i košulji, komadić stakla, zabije u uho, činio je krvarenje obilnim, ali bezopasnim.
Autostopom i autobusom se dovezao do Zadra i došao u firmu taman sa prvim kolegama.
"NXXX, sjebo sam kombi"! - "Jel' puno?, hoće li biti za poslijepodne gotov, imam za tebe turu", rekao je ni ne dižući glavu. Bijes je prijetio izbiti na sve pore. Neno je skočio i uhvatio Ga prije nego je učinio nešto. NXXX je tek onda dignuo pogled i ugledao strašan prizor.
Bili su svi jako ljubazni i pažljivi dok se nisu uvjerili da je firmu pokrio i da je svu krivicu na sebe preuzeo ...
uuuuuuuuuuuuu
napeto, zanimljivo, fascinatno, ironično na trenutke
izvrsno
drama!
pjesnik je rekao: ni sve me smrti ubiti neće...
brzam, opet...nemam tu sposobnost sjećanja...vrlo rijetko pamtim detalje, iako imam neke nepovezane slike....kod tebe ih je puno, živi su bez obzira koliko davno sežu u prošlost...možda su dijelovi izmišljeni, ne znam...ali svakako nitko ne bi mogao reći da ih nisi osobno doživio...to ti tako dobro ide...
svaki, ali svaki detalj, svaka slika je istinita i pokušano je da se dočara onako kako je On to tada osjećao.
E sada ... koliko se tko uroni u čitanje i koliko tko to doživi to je nešto drugo ... Ja se nadam da je nađena sredina između beksonačnog nabrajanja i opisa Milke Babović :)
ma kakvo nabrajanje...vrlo pitko....kao i propišane gaće...;-)
Da. Samo tako dalje... ;)
Jelena
 Godina je 1967. ... Umro je jedan djed (onaj "loš"), umro je i onaj dobri sa otoka i ostao kao pravi dobri duh bdjeti nad Njim, u Zadru se otvorio želježnički kolodvor, On se sprema za krenuti u školu.
Roditelji i dalje rade, štede, putuju skupa s njim, plešu i vesele se ....
Njegova prva dječja ljubav je bila Jelena, godinu dana starija djevojčica, duge smeđe kose i vedrih očiju. Ona bi potjerala brata na igranje vani, a njih dvoje bi se mazilo i pokušavalo ljubiti...
Na njenoj zgradi se obnavljala fasada i bile su skele, dečki su se penjali na skelu i pokušavali vidjeti što to njih dvoje rade u polumraku stana ... mjesecima su Ga ucjenjivali da će kazati svima što su On i Jelena radili (u ono vrijeme je to bila strašna prijetnja) ...
Kraj je ljeta, tjedan dana do početka nastave, djeca se igraju ... trče, naganjaju i traže jedni druge ... On je trčao svom silinom s jedne strane, Mišo s druge strane zgrade, sudar je bio strašan, pao je na stražnjicu i onda klonuo glavom naprijed, između njegovih nogu stršalo je sa zemlje, dno boce od dvije litre, nabio se čelom na staklo, kad se podigao na noge, veliko, zeleno dno je sablasno izgledalo zabijeno u Njegovo čelo.
Otac ga je na bicikli (biciklu) prevezao do hitne pomoći i zatim do kirurgije, liječnici su ustanovili da nijedan živac nije povrijeđen i da je bilo samo malo lijevo ili desno, vjerojatno bi izgubio oko.
4 kopče, potres mozga i strah za vid bile su posljedice ... jedine na sreću ... Od tada pa do kraja svog školovanja, pred skoro svaki početak nove školske godine, nešto se događalo, što bi ga spriječilo da započne na vrijeme ...
Godina je 1963. mjesec je neki ... Roditelji ga vode u veliku "Knjižaru Rad" na Kalelargi, gdje biraju za kupiti televizor (EI Niš), veliki, dijagonale 67 cm ... Od tada njihov skromni dom postaje za mnoge skoro poput kino dvorane ... po 20 ljudi se znalo smjestiti na jedan kauč u tri reda .... naslon, kauč i pod .... tu su se gledale prve snimke katastrofalnog potresa u Skopju, gledalo se "Dugo toplo ljeto" ... Joanne Woodward (Clara Varner) i Paul Newman (Ben Quick) su tih mjeseci bili njihovi idoli, žene su uzdisale za "Ben Bikom" (kako su posprdno ljubomorni muževi govorili), a muškarci za Kravom Varner (po ženama) ... mnoge svađe su se događale jer ni muškarci ni žene se nisu mogli suzdržati da se ne užive u tu čarobnu kutiju i doživljavaju sve što izvire iz nje ....
Gledalo se Gradić Peyton sa Miom Farow i Rayan O'Neil-om .... Saga o Forsajtovima ...
Ali ipak djeci je apsolutni zakon bila serija Bonanza ili Ponderosa
Lorne Greene kao Ben Cartwright; Michael Landon kao Joseph 'Little Joe' Cartwright; Dan Blocker kao Eric 'Hoss' Cartwright i Pernell Roberts kao Adam Cartwright ... bili su idoli ... danima su po dvorištu jahali štapove i metle, pucali iz kolt revolvera i vinčesterki, uživo su odigrali svaku epizodu Bonanze.
Svi su željeli biti Hos i česte su bile svađe ....
Da, Televizija je promjenila mnogo toga u njima i oko njih ...
Godina je 1970. Useljavaju se u svoju novu kuću, sagrađena od njihovih plaća i isključivo njihovim trudom i radom ... zahvaljujući pomoći prijatelja i rodbine, kuća je završena ...
Zdanje betonskih zidova, opremljeno iznutra crnim talijanskim pločicama, glasilo je kao jedna od najmodernijih obiteljskih kuća u okolici ....
Od trenutka kad su se uselili u kuću, zamuklo je pjevanje Njegove majke, više nije imala vremena za pjevušenje uz rad, kuća je bila "ogromna" i taman kad bi završila na jednoj strani, morala se vraćati ponovno na početak sa čišćenjima i generalkama ...
Jednu večer,sveopći šok.
Zvono, nekome se prst zaljepio na tipkalu.
Došla je rodbina.
Odlučili su doći najstarijemu bratu čestitati rođendan i pokušati izgladiti sve loše što je nekad bilo.
Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose, netko je nekad davno davno rekao ...
On ih gleda, nezna bi li uzeo neku motku pa ih onako mali pokušao najuriti ili bi se sklonio.
No, u ljudima je da praštaju, iako im nikad nije i neće oprostiti ni zaboraviti.
Period ludila, zabave plesova, izleta, jedan od ljepših perioda u Njegovom životu. Svakoga vikenda su sve tri obitelji sa djecom sjeli ili u veliki Land Rover ili u kombi i odlazili na izlete, navečer na ples. Sporadične svađe i konstantna podmetanja i ogovaranja, činili su im valjda živote zanimljivima, no ni Njemu ni Njegovim roditeljima to nije nikako odgovaralo i nikad se nisu na to navikli.
Jako , jako interesantno mogli bi se mnogi nači u ovome.
kako si me vratio u djetinjstvo tom pričom o tv,jedinom tv u kraju..pa gužvama oko njega...samo,tada je to za mene isto bila samo priča...jer moje je djetinjstvo bilo nagrađeno tom kutijom,ali mjenjala bih je rado za...smijeh,bezbrižnost naprimjer.
(jako je zanimljivo čitati te,samo nastavi!)
:)
YOU TO ME ARE EVERYTHING
Skinuo bih zvijezde za tebe
Zaustavio kišu, ako zatražiš
Učinio bih sve za tebe, tvoja želja za mene je zapovjed
Mogao bih i planinu pomaknuti dok me držiš za ruku
Riječi ne mogu iskazati koliko mi značiš
Postoji li drugi način da vidiš to
Ako treba srcem i dušom svojom platiti ću cijenu
Sve što imam rado ću žrtvovati
Ti si meni sve
Najslađa pjesma koju mogu pjevati
Za tebe sam možda samo klaun
Koji je tu da te digne kad padneš
Daješ mi okusiti ljubav
Da mogu nade svoje gajiti
Znaš da imaš moć djevojko
Da me držiš i zadržiš
Sad kad imaš najbolje od mene
Dođi i uzmi ostatak
Iako si blizu činimo se tako udaljeni
Vremenom se možda u srcu dogodi promjena
Traje zauvijek kad sam spreman čekati
Dan kad dat ćeš mi ljubav, nikad neće biti preksano
Ti si meni sve
Najslađa pjesma koju mogu pjevati
Za tebe sam možda samo klaun
Koji diže te kad padneš
Daješ mi okusiti ljubav
Da mogu nade svoje gajiti
Znaš da imaš moć djevojko
Da me držiš i zadržiš
Sad kad imaš najbolje od mene
Dođi i uzmi ostatak
**Molim ne tražite pravilnosti i nepravilnosti, ovo se moglo i bolje prevesti, ali u ovom trenutku ovako mi najviše odgovara ....
p.s. ništa od toga :) samo sam sentiš raspoložen, i pjevušim ....
Oohh I would take the stars out of the sky for you
Stop the rain from falling if you asked me to
I'd do anything for you, your wish is my command
I could move a mountain when your hand is in my hand
Words could not express how much you mean to me
There must be some other way to make you see
If it takes my heart and soul you know I'd pay the price
Everything that I possess I'd gladly sacrifice
Oh you to me are everything
The sweetest song that I could sing
Oh baby, oh baby
To you I guess I'm just a clown
Who picks you up each time you're down
Oh baby, oh baby
You give me just a taste of love
To build my hopes upon
You know you've got the power girl
To keep me holding on
So now you've got the best of me
C'mon and take the rest of me
Oh baby
Though you're close to me we seem so far apart
Maybe given time you'll have a change of heart
If it takes forever girl then I'm prepared to wait
The day you give your love to me won't be a day too late
Oh you to me are everything
The sweetest song that I can sing
Oh baby, oh baby
To you I guess I'm just a clown
Who picks you up each time you're down
Oh baby, oh baby
You give me just a taste of love
To build my hopes upon
You know you've got the power girl
To keep me holding on
So now you've got the best of me
C'mon and take the rest of me
Oh baby
Oh you to me are everything
The sweetest song that I could sing
Oh baby, oh baby
Oh you to me are everything
The sweetest song that I could sing
Oh baby, oh baby
Oh you to me are everything
The sweetest song that I could sing
Oh baby, oh baby
Oh you to me are everything
The sweetest song that I could sing
Oh baby, oh baby
DA LIJEPA PJESMA
pozz
suuper pijesma
Ahem, mene ovo neodoljivo podsjeća na dijalog:
- Draga, za tebe bih skinuo zvijezde s neba!
- Ne treba, dragi, samo operi suđe.
- A jel baš moram? ;)
#Mrežni. to je pjesma za tvoju Koke?! Divna...
lijepa pjesma i prevod mi se sasvim sviđa...uzorita, pazi se, on ti je opasan igrač ;-)
samo kad si ti u pitanju koke :) ....
khm, khm...nisam odavde...:)
Hi, hi, hi! Znala sam! Mrak!
lopove! ;)
:) Je ... kradem srca :) pripazi i ti na svoje :)
ja na svoje pazim...očito...;-)
Koke, jesi sigurna? :) A opet .. tko zna ... možda je stvarno tvom srcu mjesto kraj mojega ....
yana, jesi čula što ti mrežni govori ?
Bijah Označen
(na ovom mjestu zamislite rijeku psovki, bujicu grubih riječi, gomilu sranja)
Napisao sam gomilu teksta i sada je sve to nestalo zasigurno zbog prekida lanca ... (nervozno se osvrćem u strahu, očekujem zločeste patuljke)
Označila me Frka (moja koke), i navela sa ostalih sedam da nastavimo taj lanac ...
Ja uvijek pucam, uvijek sam najslabija karika .... čak i po cijenu doživotne nejebice ne nastavljam. ...
Znate onoga dječaka iz Botswane? nema nogu, ruku, roditelja i brine se o lokalnim slonovima (pastir) ... dobio je mail, lanac sreće ... uz pomoć dobrih ljudi uspio je poslati na 13.000 adresa u 12 minuta i 30 sekundi ... znate li što .... nisu mu narasle noge, ruke i dalje nema roditelje i brine se i dalje o lokalnim slonovima ...
No, recimo da pišem tih nekih osam nešto nečega ... sve je već frka napisala ... jedine razlike su u tome da je ona majka a ja ne uspijevam čak ni dobar otac biti ... ona se ne želi razvesti, a ja sma to preko nekoliko puta obavio .... i ona se krije ja se ne krijem ....
Možda će zločesti patuljci doći u moj stan i silovati me preko noći jer nisam nastavio lanac sreće koji je započet 5. godine poslije Krista, a koji su u našu zemlju dovele Rumunjske prostitutke noseći ga u čmaru preko granice, da bi izbjegle sve kontrole, te ukoliko se taj isti lanac nastavi do 3000. godine, ja ću postati vrlo bogat čovjek ...
Ja stvarno nemam koga navesti da bi prosljedio ovaj lanac .... ionako ste više manje svi unutra :)
Možda izgleda grubo, ali nije ... možda je trebalo biti šaljivo, ali nije ... možda sam trebao napisati osam gluposti i još dva reda nečega, ali nisam ... jer jednostavno ne vidim kome bih iz čista mira otišao na blog i "označio" ga ili ju ....
Taman sam mislio napisati (objaviti) nešto malo ljepše, nježnije u sklopu 'priča iz priče' , ali čini mi se da neću ....
(skrolaj prema dolje)
.
.
.
Zamisli želju!!!
Ne, zaista, zamisli jednu želju!!!
Učini to, ili nikad nećeš doživjeti orgazam!!!
Zamisli nešto drugo!!!
Ne to, perverznjaku jedan!!!
Je li ti se prst umorio?
STANI!!!
Zar nije ovo bilo zabavno? :)
Nadam se da će ti se želja ispuniti :)
Mrežni, ovo je velika ispovijed!
I ti si potpuno normalan, ma svi smo nekako označeni, isti...
Samo obični ljudi, slabi puni grijeha.
Koke! Ostavljam ti pozdrav i pusu
Evo, ja sam zaželjela želju. Baš ti hvala što se nadaš da će se ispuniti. ;)
Zamislio sam želju. Nije mi se ostvarila. Mislim da je to umjetnost. Ako nije, onda sam dobio bolest mačjeg ogreba. Pozz
hehehe hahaha hihihihi...al' je ipak iz ovog označavanja izronio dobar post! i uzorita ne guraj mi se s tim kokama, to je moje! ;-)
već me dugo ništa nije nasmijalo tako dobro kao ovaj post!
.... Sam' da se zna ...
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
opet su me ulovili da vozim a imam zabranu vožnje be kategorije do sedmog veljače ......................... lud sam ------------------- mrzim sebe i sve oko sebe ovo je drugi puta unutar deset dana .... napio sam se od muke ko svinja ............................ punmikufer
uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuh
sam' da se zna, označila sam te...upute na mom blogu...ti si ionako kriv za sve ;-)
Sada shvaćam zašto zaustavljaju vozače koji nisu napravili neki prekršaj. Provjeravaju imaju li zabranu upravljanja vozilom.
Be My Love
Godina je 1988. Mjesec je dana prošlo ...
Nakon prvog susreta kad je diskretno doznao relacije kojima bi se mogla i morala kretati, "sasvim slučajno" se našao tu negdje kad je ona odlazila na faks .... sasvim namjerno je stao i ponudio joj prijevoz. Uostalom tko bi odbio tako šarmantnog muškarca.
Znao je nakon par "slučajnih" susreta, da ju je osvojio, ali je znao i da mora polako ... sasvim lagano ... Pozivao ju je na piće, vodio ju je sa sobom na određena događanj vezana uz turizam i turistički svijet ... Žene i muškarci su je proždirali očima, a On, On je bio pun sebe i sav ponosan ... odjednom je postao metom vodićki, predstavnica, čak i nekih direktorica podružnica ... Od povremenog, pretvorilo se u svakodnevno ... On je bio vrhunski kavalir, Ona vrhunska dama, cvijetala je od njegove pažnje, a On .... On je tonuo u crvenu boju strasti, On je lebdio na krilima Erosovim ....
-"Što želiš ti od mene"? Upitala je jednu noć nakon mjesec dana izlaženja.
-"Tebe!" -"Pa imaš me" - "Ne, ne želim tvoju spolnost, želim tijelo, mozak, primozak, misli, sve želim i to želim samo za sebe" ....
Sjedili su u Espaceu, njih četvoro, On, Ona, njena cimerica i njegov frend. Nakon izlaska otišli su po vrući kruh i sada su uživali u mirisu i okusu, šalili se i zaboravljali na sve oko sebe ...
Njihov prvi poljubac imao je okus po vrućem kruhu i bio je najupečatljiviji poljubac na svijetu za oboje. Nisu im smetale ni mrvice kruha, ni prisustvo njih dvoje na stražnjem sjedalu ni činjenica da je On oženjen čovjek, otac dvoje djece .... Oni su se poljubili i shvatili su da su stari znanci, prepoznali su okus poljupca, prepoznali su naboj koja se proizvodio i emitirao niz kralježnicu i opet natrag uz prepone, stomak i zaustavljao dah plućima ...
Probili su led, skupa su, zapečatili su vlastite, a svezali neke druge uz svoju sudbinu.
Njihov prvi pravi ljubavni dejt ... Iako je prije dva dana komentirala cimerici: "Ovaj ili je homosexualac, ili nešto ne štima, ni dotaknuo me još nije" ... Ona predivna u crnom kombinezonu, pojas je isticao njen struk, On ju je fizički bolno želio ... ni Ona nije bila ravnodušna ... Poljubac .... zagrljaj, strast, drhtanje, pokušavajući rasteretiti se odjeće samo što nije strgala njegovu košulju, dok je on jadnik nemoćno zapeo u pojasu, tom fatalnom komadu njene odjeće koji je kombinezonu davao obrise njenog tijela i činio je neodoljivom, neosvojivom tvrđavom .....
"Oprosti, rekla je zadihano, tužnim glasom, zašila sam ga"..."Neznam zašto, ali zašila sam ga"...
Godina je 1980. mjesec je travanj. On se vratio sa nepunih 20 godina sa odsluženja vojnog roka, Zoki je radio kao DJ u discu Hotela Beograd, Neno je bio tu kao inventar svaku večer.
- Hoćeš onu tamo plavu, pitao je Zoki. "Ma, neću". Istovremeno je ugledao Nju, znao je da će se potruditi oko Nje ...
Otišao je na podij i zaplesao, noge su mu letjele oko njega, izvijao se, kao da ima zglobove i u struku i na nekim drugim mjestima.
Odjednom, došla je do njega i sa lakoćom uhvatila Njegov korak ... nasmijali su se i oči su se srele i to je bilo to ....
Brzi blok je završio nenadano, jer je Zoki uočio promjene ... Sentiš ... "kad smo već počeli, zašto ne nastavimo skupa plesati", reče On. Zagrlili su se i zaplesali. Vrtili su se lagano, nisu čuli nikoga, nisu vidjeli nikoga, nisu znali ništa.
Otišli su u šestoro na piće nakon disca. Dogovorili su se za sutra na istom mjestu.
Ponovno izlaz u šestoro ... sastajali su se svakodnevno i ludovali ... Ona je bila nevina svih dvadeset godina života i ta tri dana njihovog poznanstva ... voljeli su se ... On je počeo raditi u Biogradu u "Cutty Sark Discoteque" ... Ona je došla kod Njega, predstavio ju je svima kao ženu s kojom će se oženiti, On je volio ponovno sa dvadeset godina i bio je sretan, Ona je voljela njega...
Godina je 1979. Došao je kući na redovno odsustvo. Staro društvo je bilo tu, neki su bili kao i prije, neki su bili odrasliji, a neki još mlađi i luđi. Ne sjeća se gdje i u kojoj prilici je upoznao Slavicu, ali se sjeća njenog lijepog okruglog lica, sjeća se njenih bademasatih očiju i njene suzdržanosti. Slavica je bila sestra vlasnika omiljenog restorana u koji su svi zalazili u to doba.
Slavica je bila ljubav na prvi pogled. Bila je mlađa dvije godine i kao da su je sada izvadili iz vitrine, gdje su je čuvali. Radila je u kuhinji restorana i kad ju je vidio, zamolio je Maru glavnu kuharicu, da ih upozna. Vodio ju je u kino, na piće u grad, pokazao joj da ljubav postoji ... poljubio ju je na način kao što nikad nitko nije ...
Živjela je u stanu iznad restorana, njeni su otišli na neko vrijeme, ona je sama bila doma.
Prvi puta su tako sami ... dugo mu se opirala i nije dopuštala da je skine i zagrli ispod košulje ...
On je uvjeravao, ona se odupirala, On nije popuštao, ona je plakala ....
Skinuo ju je, gledao je u nju, ona je skrivala pogled, i plakala ... zagrlio ju je i prošao rukom po njenim leđima, ona je sakrila svoje lice u njegovo rame i plakala .... On je zaprepašten dodirnuo opeklinu, koja se pružala cijelom lijevom stranom njenog tijela ... od slabine iznad bubrega do pod lopaticu .... ona se ukočila dok je On skrio svoje zaprepaštenje i nagnuo se i nježno poljubio u opečeno mjesto .... Kao mala je upala je u vatru i ma kako da su je brzo izvukli ostali su ožiljci kroz cijeli njen život .....
Tih tjedan dana je prošlo kao jedan ... Nakon što se On vratio u Mostar, izmjenjivali su svakodnevna pisma, pred kraj njegovog služenja vojnog roka, pisma su stala.
Vratio se kući, javio se roditeljima, izvukao Forda iz garaže i otišao do restorana, nje nije bilo tamo ... i dan nakon opet ništa i svaki dan nje nije bilo .... sreo je njenog mlađeg brata koji je znao za njih dvoje, NE ŽELIM GA VIŠE VIDJETI, poručila je po njemu .... sav njegov mali svijet se srušio, knjiga-kutija od šibica, godinama je ostala stajati u nekom kutu kao spomen na nju.
"Slavica je umrla, zar neznaš ti za to?" rekla mu je Mara .... Rak kože bio je jači od svega ....
Tužno je to
ti uopće nisi normalan, ali kao da je to nešto novo...nestaneš pa se vratiš i onda srušiš blogosferu tom bujicom priča, sjećanja, maštanja...i ta me tvoja obrnuta kronologija izluđuje...dođe mi da vodim bilješke i pišem po godinama ne bi li pohvatala konce...ako ih uopće treba hvatati...sve to ima neki svoj izvrnuti smisao i zapravo je puno i životno...eto...
Strašno!
A sorry, ja sam valjda cijli uvrnut ... nemoj čitati ako ti je preveć :)
Ma da, kao da bi se moglo ne čitati!
Ma da, k'o da natuknica opet nije prije napisala što sam ja htjela reć! ;-)
jako šokantno i baš zbog toga zanimljivo!
The Others, Angels and the Devils
 Godina je 1963. mjesec je listopad. Mala sretna obitelj, biva pojačana njegovim roditeljima, njegovom braćom, njegovom prošlošću.
Ponovno, kao i nakon završetka drugog svjetskog rata, kad im je svojim ratnim zaslugama osigurao kuću i imanje u Stanišiću pokraj Sombora , pronašao im je malu kuću u Zadru, na Stanovima. Svojim prijateljstvima i time jer su ga cjenili kao osobu od riječi, vrijednog i uzornog, uspio je posuditi novac koji im je nedostajao za otplatu kuće. Ne treba ni napominjati da su većim dijelom vremena prije useljenja bili na grbači njegove male sretne obitelji .... No ipak sretno su se smjestili i djeca su imali bake i djedove "na okupu" ... imali su i stričeve i strine imali su sad već i rođake ...
Stariji sin je već stasao za školu i školske nepodopštine ... školovao se u Dubrovniku .... Otac je puno vremena provodio skupa sa sinom kod svojih, naravno čuvali su malo dijete kad god bi oni željeli izaći vani na ples. A plesali su svaki vikend, prijatelji, rodbina, velika ekipa obilazili su plesnjake i zabavljali se kako se današnji ljudi neznaju zabavljati. On je prespavao mnoge noći po razno raznim domovima i zadrugama, spojili bi mu dva stolca, pokrili ga stolnjakom i podvukli pod stol i cijela sala je znala da On spava tu.
Pred jutro bi nakon pažljive skrbi svih konobara i cijelog osoblja, dovoljno bilo samo ga lagano prodrmati i on bi se onako sitan i pospan podigao, protrljao oči i krenuo sa svojima kući. ...
Godina je milenijumska ... On beznadežan, On beskrajno tužan, luta kvartom, sam, bez ikoga i ičega, susreće Ga Bull: "Jesi jeo što danas"? upita Ga.
Uzima Ga za ruku odvodi u pekarnu i svojih dnevnih 20 kuna, koje redovno pretvori u rakiju, dijeli na dva dijela, od jednog dijela kupuje slance i daje Mu, a drugi dio odlazi popiti...
Masni ga časti kavom, iako ni sam još nije dobio vojnu mirovinu ... "Polusvijet", ljudi koji nemaju ništa, održavaju ga na životu, daju mu nadu, hrane ga, povremeno prespava kod nekoga od njih i što je najvažnije, poštuju ga i cijene.
Dvijetisućita je godina i dalje, on je preko neke čudne veze našao posao kao vozač šlepera, riješio stambeno pitanje za neko vrijeme, živi u kamionu. Povratio je malo svog samopouzdanja, uspio je stati na drhtave noge i trudi se zadržati na njima ... do jednog dana ....
Spustio se niz papučice iz kabine po prvi puta, jer inače skoči, stao na nogu i savinuo je u zglobu pod 90 stupnjeva. Bol je sjevnula, suze .... brzo je izuo cipelu, zamolio ljude za hladnu vodu i poljevao je nogu dok je naočigled mijenjala boju i volumen .... uzevši običan zavoj, nakon što je noga poprimila konačan oblik, čvrsto je omotao i navukao đombu koja se naravno, nije mogla više zavezati. Posao mora završiti. Od podne kad je uganuo zglob do 21 navečer kad je uspio parkirati, stisnuo je kvačilo nekoliko milijuna puta, jer su obilazili otpade i skupljali željezo. 400 kilometara prevaljeno, a samo je do čakovca bio.
Parkirao je kamion i osjetio da ima temperaturu, znao je da mu treba pomoć, jedina osoba koja mu može pomoći je Ona. "Naravno da možeš doći. Možeš li? Hoćeš da dođem po tebe? .... Kilometar puta od Planinske do Zvonimirove hodao je 40 minuta. Došao je polumrtav, blijed, hladan i oznojen, izmjerila mu je 41 temperaturu. Legao je i sljedećih 4 sata je Ona u nekoliko navrata zvala hitnu pomoć i konzultirala se s njima, jer je izgledalo da će "otići" ...
Spustila mu je temperaturu i probudio se mučen neizdrživom boli. Vidio je Nju i kao u lošem filmu pitao: "Zar nisam otišao u pakao"? ...
godina je 1964. mjesec je jedan od onih kad se slave obiteljski blagdani, prosinac ....
"UBI KOPILE, ZATUCI SOTONU !!!", vrištala je baba ... Stric je podigao bicikl na kojem je sjedio On, četvorogodišnjak, prestravljen, jer su mu oca pogodili ciglom u glavu i ležao je na zemlji, možda i mrtav, krvav i očiju okrenutih prema gore ... pad od nekih metar i pol do zemlje, trajao je beskonačno, kao što će i njihove patnje u paklu trajati vječno .... tresnuo je o zemlju skupa sa biciklom vrišteći i dozivajući oca, pridigao se, dlanova i koljena oderanih i krvavih iz glave je odnekuda krv bojila njegovu plavu kosicu. TATA, TATA, probudi se molim te .... probudio se, podigao uzeo svog sina i otišao bez riječi. On ih je sve pogledao i obećao im da će se sjećati toga dok bude svijeta ...
A samo je došao napomenuti da je vrijeme da vrate ljudima novac koji je on posudio za njih .... Sve im je praštao, jer obitelj je ipak obitelj, i komentar njegovog oca: "Ti si budala, žena ti komandira i kupuješ tepih, gaziš po novcima, umjesto da dođeš i da ih popijemo skupa" ... i to što su Njega sa tri nepune godine napili crnim vinom .... u bočicu umjesto mlijeka ulili su vino .... majka je dijete jedva izvukla iz sna koji ga je odnosio .....
*** ... stari je umro od raka grla tri godine kasnije, stara je dvadesetak godina kasnije bila na milost Njemu i njegovoj obitelji, ali nikad joj nisu ništa nažao učinili, samo su je pazili i njegovali, što je njoj bilo teže od najgorih uvreda .... najmlađi stric je umro od raka grla, grob mu se ne pozna na gradskom groblju u Zadru, srednji stric je umro od raka, mlađi sin mu je bio narkoman, drugom po starini se objesio stariji sin ....
Angels, Devils and the Others
Godina je 1963. Mjesec je svibanj u tekućih 12.
Napokon njihov stan .... nakon 4 mjeseca uređivanja, farbanja, čišćenja ... njihovo malo toplo obiteljsko gnijezdo. Jednosobni stan od nekih 60 kvadrata, u ulici Marka Oreškovića, u kvartu nazvanom "Kvart hrapavog cvića", postaje njihov dom.
Rodbina dolazi, pomažu im opremiti, donose se bešteci, posuđe, čaše, stan postaje sve topliji, sve više mjesto na koje svi vole doći. Druženja su učestala, pjesme se pjevaju do kasno u noć .... glazba dopire iz zvučnika, glazba dopire iz ljudi, glazba, ljubav, toplina.
Prozor spavaće sobe gleda na glavnu ulicu, otvarala je velike zelene grile i čistila sobu dok su prolaznici dolje tri metra ispod, zastajali i osluškivali ženu koja pjeva dok čisti i sprema ....
Kad je odlazio na posao, ona je opet otvarala te masivne zelene grile naslonila se na prozor i čekala dok se on ne pojavi na izlazu iz zgrade ... pustila ga je da prođe nekoliko metara i onda ga zazvala po imenu, okrenuo se, osmjeh prepun bijelih zubiju je bljesnuo, zelene oči su zasuzile, omekšale od navale emocija, a ona, ona je sa prozora utisnula polubac na svoj dlan i poslala mu ga.
Uzvratio je i istim putem poslao svoj poljubac, okrenuo se i otišao na posao.
Cijela ulica je odjednom živnula od njhovih poljubaca, jer netko tamo gore, je puhnuo i poslao topli maestral da raznese ljubav ulicom.
Bio je to topli kvart, ispunjen ljubavlju i slogom ... mjesto na kojemu se i djeca odgajaju sa vjerom u ljubav i sa ljudskošću.
Godina je milenijumska, 2000. mnogima godina obrata, novih nadanja, mnogih želja i mnogih strahova.
Lud od straha, lud od ljubavi, lud od ludila On hoda ulicama, sam napušten, povrijeđen misli da je cijeli svijet protiv njega. Ona, njegova karmička ljubav, osvarenje njegovog zadatka, prekinula je tanku nit sudbine, prekinula je ljubav koja je trajala kroz nekoliko života, prekinula je pred samim ciljem - vječna ljubav.
Prvo što je pomislio, bilo je: "Šali se, sad će me zvati natrag."
Zatim su došle na red misli o "ubiti", "razbiti" ...
Nemoć, strah, očaj .... pokušao je trezveno razmisliti i ne podleći emocijama.
Uzalud, 11 godina života za nju i u njoj rezultiralo je slabošću, nesposobnošću i rezignacijom. Osjećao se kao netom odvojeni sijamski blizanac, kod kojega su zabunom ostavili samo bol, mozak i probavni trakt. Ostalo je sve kod drugog blizanca, i pluća za disanje i srce za život i oči za gledanje ....
Poput tijela koje zapada u stanje šoka usljed velike boli, tako je i On zapadao u stanje u kojem ne vidi, ne osjeća, samo prebraja misli, traži izlaz iz mraka .... okreće se baulaj po mraku, sudara se sa tvrdim rubovima svoje prošlosti, grizu ga aveti budućnosti, nesposoban je pronaći prekidač za svijetlo u košmarima svoga očaja. Odjednom u bjesomućnom okretanju oko svoje osi, paničnom traženju izvora svijetlosti, On ugleda odškrinuta vrata i sjeti se izreke: "Nikad se ne zatvore vrata, a da se iza tebe ne otvori bar neki prozor, samo nemoj ostati buljiti u zatvorena vrata ispred sebe." ... Svijetlost, nada .... spas ... svijetlost je kratkoga vijeka, kao signalna raketa, nakon koje utoneš u dublji mrak, ali je svijetlost i trenutno nije mrak. On prati svijetlost odlazeći u neizvjesnost, ukazuje mu se rješenje svega i svi njegovi problemi će nestati taj čas, samo treba otupjeti, ne misliti na Nju, ne misliti na svoje, ne misliti na ništa .... ne misliti ... misli bole .... uostalom, tko ih šiša, da su ga znali paziti ne bi ga doveli svi skupa do ovih vrata ...
Strah ... bol ... osjećaj srama, plamičci mržnje ... svijetlost je lagano zamirala baš kao i signalna raketa, baš kao što je i njegovo disanje zamiralo, spriječeno omčom oko vrata ...
Tresak je označio novo poglavlje u Njegovom jadnom mizernom životu. Znak da se mora podignuti s poda nestati prije nego netko dođe do potkrovlja i ustanovi da ni taj dio nije u stanju napraviti kako spada. Puknuti kabel je brzo uklonio sa vrata i sa grede, podigavši se okrenuo se i pogledao ukoso prema gore i rekao: "Zašto me nisi pustio"? Umjesto odgovora, stigli su mrak, tišina i beznađe ... ponovno je izašao na ulice grada, On na samom rubu da postane još jedan od mnogih beskućnika ... On bez posla ... On bez prijatelja ... On bez krova nad glavom ... On očajan...
Ljudske sudbine puno toga donose a nitko nezna što ga u životu čeka.
On, snažan i odgojen sa vjerom u ljubav... :)
#Mrežni, drago mi je čitati te ponovno. Ovaj post ima nastavak, zar ne?
Sretan kraj, ma mora biti! Zar ta vječna ljubav igdje postoji?
Ostavljam ti pozdrav.
Secret Affairs
Godina je 1960. mjesec je srpanj. Nakon nesretnog pobačaja, nakon mnogih odgovaranja od strane liječnika zbog izuzetne rizičnosti trudnoće, došao je na svijet On. Utorak je, 05:50, devetnaestog srpnja.
Od svih potencijalnih roditelja na ovom svijetu, odabrao je njih dvoje da bude njihov sin. Od svih mjesta na svijetu, odabrao je Zadar... od svih mogućih spolova, odabrao je da bude muški, a znao je da mu majka žudi za curicom ...
Godina je 1982. mjesec je studeni. Dan je dvadeset i drugi, ponedjeljak. Nakon dvadesetčetverosatnog mučenja u 22.20, željena curica je stigla na ovaj svijet i od svih obitelji odabrala je Njegovu, da im bude miljenica, da bude ostvarenje snova o djevojčici. Da bude druga djevojčica u 60 godina u cijeloj obitelji.
9 mjeseci trudnoće prošlo je kao u snu, u nijednom trenutku nije bilo sporno da Ona nosi žensko dijete, od prvoga dana, kad je rekla: "Kasni mi, čini mi se da smo trudni ..." ... djevojčica je imala ime, ime koje je i ostalo njeno. Samo dva dana prije svoga rođendana Ona je postala majka djevojčice, a On ponosni, trijezni i jako zbunjeni otac. Nikad odrasli dječak ima svoje dijete.
Godina je 1960.
Sretni roditelji uživaju u roditeljstvu, mada majka ne može preboljeti što On nije djevojčica. Još uvijek su na istom mjestu kao i prije dvije godine, na mjestu gdje su zbog požara izgubili prvo dijete, na mjestu zbog kojega je i ova trudnoća bila visoko rizična, još uvijek žive u radničkim barakama u Velebitskoj.
Nakon godine i nešto, preselili su se u Prečku, koja se nalazila oko kilometar sjevernije i sada su već živjeli u zidanoj zgradi u očekivanju vlastitog stana. U međuvremenu on se zaposlio kod vojske kao civilno lice i radio je kao ložač. Ona je radila kao radnica u tekstilnoj tvornici ...
Godina je 1984. mjesec je rujan, srijeda je dvadeseti dan u mjesecu. On je bio po običaju negdje vani u skitnji, Ona i svekrva su se spremale pozvati taxi, jer Ona treba otići roditi, a njega nema i nema ....
Stigao je u posljednji trenutak i naišao na njih dvije koje su ga gledale optužujućim pogledima. Ipak oko 22 sata rodila se još jedna curica i učinila baku, najsretnijom bakom na svijetu, Njega, neodraslog dječaka, učinila još zbunjenijim ponosnim ocem, ovaj puta spremnog na zadatke roditeljstva .....
Sad je odrastao
Prekrasno pričaš. Hvala.
"on je po običaju negdje vani u skitnji..."
Sensual Passion
 Godina je 1957. mjesec je kolovoz. Tri mjeseca nakon prvog susreta njih dvoje su se vjenčali.
Dugo mu je prijatelj objašnjavao koja je "ona mala" i dugo ga je uvjeravao da on kao tridesetogodišnji udovac sa sinom od 9 godina, nema nikakve šanse. Ona je cura, mlada, lijepa, okružena udvaračima i iz dobrostojeće obitelji.
Bile su tri sestre, ona je bila najmlađa i jedina neudata. Dva brata, jedan pobjegao pred oznom u Francusku.
Imali su brod od tri vagona i imanje.
Nije se dao smesti, već je nagovorio prijatelja da mu dogovori sastanak sa njenim ocem i bratom.
Došao je na otok, doveli su ga pred oca, neprikosnovene glave obitelji, omiljenog despota, koji je vedrio i oblačio.
Sjedio je na čelu stola dugačkog nekoliko metara, onako veliki sa svojih stotinjak kilograma i oko 180 cm visine i čekao da se smjesti i progovori.
"Ja sam došao prositi vašu kćer!"
- U sobi iza vrata, ona je prisluškivala razgovor, drugim uhom je slušala odgovaranja svojih sestara, u sebi je vagala sve za i sve protiv. Jer u igri je bio mladi lokalni učitelj, njen vršnjak iz dobro stojeće obitelji, ali ipak genetski osuđen na život na otoku.
Ona je očajnički željela otići sa otoka, maknuti se iz izolacije, plesati, uživati, makar morala odgajati tuđe dijete, da, ona je već odabrala.
Otac je nakon procjene da prosac ima čistu dušu i premda siromašan, odlučio svojoj mezimici prepustiti posljednju riječ. Njemu je rekao: "Voli je i poštuj i čuvaj, nemoj je razmaziti, ali nemoj joj ni otežavati, ti budi glava kuće, ali dopusti njoj neka bude vrat na kojemu glava počiva!"
Njoj je rekao: "Odabrala si i natrag se ne možeš vratiti, budi žena i majka i poštuj ga jer bez njega ni ti nisi žena, a vaša kuća nije dom!"
Prvi dan u novoj okolini, sjela je i plakala i preispitivala svoju odluku. Radničke barake u nekadašnjoj Velebitskoj ulici bile su njen novi dom. Mjesto gdje je došla kao druga supruga i maćeha. Siromaštvo iako donekle uredno je bilo poražavajuće za nju, naviklu na obilje. No, tvrdoglava kakva je nije imala nmjeru odustati.
On je radio po cijeli dan, ona je čistila, prala, krpala i pokušavala se snaći u novoj ulozi majke devetogodišnjem dječaku, nenaviklom na stegu i disciplinu, dječaku na rubu delikvencije.
No, voljeli su se ipak ...
Noć, požar, ona trudna, barake gore, spašava sebe posinka, stvari .... ponovno sjedi i plače ... ni sam nezna koliko je suza čeka u sljedećih 40 godina ... A to je bio tek početak .....
Godina je 1994. mjesec je listopad ...
Sjela je na propali krevet u prostoriji koja je bila i dnevni boravak i spavaća soba, smrdjelo je na vlagu i pljesan, zaplakala je, sama daleko od svih prijatelja, od roditelja, daleko od mora, sunca ...
Stigli su u Zagreb busom iz Splita u 6:30 ujutro, nakon cijelonoćne vožnje, Zagreb ih je dočekao jednim od svojih vlažnih, sluzavih i maglovitih raspoloženja. Došli su na svoju novu adresu, ona je ostala plakati i očajavati, on je već otišao raditi, jer raditi je i došao.
Ostavili su cijeli jedan život iza sebe, došli su u nesigurno i nepoznato, ali još su se voljeli skoro jednako kao i one naizgled davne 1987. godine, stariji, zreliji odlučili su sebi pokušati pružiti novi početak. Novi život.
Pokrivali su se njenim kaputom i jednom dekom, krevet je bio neki trosjed na razvlačenje kojemu su pola opruga bile popucane i pri spavanju ako su se nezgodno pomakli završavali su stražnjicom na podu.
No voljeli su se i dalje i nakon dva mjeseca, unajmili su rent a car i otišli u Zadar po svoje stvari i po svoje ljubimce.
Zeus, crno bijeli mačak, mješanac perzijske i domaće mačke imao je kraću dlaku i snagu domaće mačke, a ljepotu i karakter perzijske. Prošao je s njima i rat i granatiranje i odlazak na rad u istru. Obitavao je s njima na turističkom brodu i uspjevao izbjeći sve prijetnje brodskog ludog šarplaninca, sve borbe sa novigradskim mačcima je upisao u svoju korist i vjerno se pojavio dva sata prije odlaska sa broda.
Kana, mješanka njemačkog ovčara i hrvatskog ovčara, velika kao njemački ovčar, odana onako kako samo hrvatski ovčari znaju biti, ostavljena na čuvanje najboljim prijateljima na dva mjeseca, nije preživjela jednako kao ni veliko prijateljstvo. Odveli su je autom i kod Petrčana izbacili u šumu. Lutala je nekoliko dana dok nije poslužila "Tigrovima" kao pokretna meta, pala je ubijena hicem pijanog vojnika.
Godina je 1988. mjesec je neki od preostalih zimskih. Noć se spustila, ona na 11 centimetara visokim petama, minica, noge izvajane, savršeno skladne, čak i u mraku u odsjaju svjetala prepoznao ju je, elegantnu, egzotičnu i nedostižnu ....
Stisnuo je gas, a ljudi u kombiju koje je bez trzaja dovezao sve od Splita do pred hotel na Boriku, začudili su se ovoj iznenadnoj grubosti i žurbi. Morao ih je iskrcati što prije, da mu ne ode. Ona je njegova i ničija više. Njegova Femme Fatale. Ni najmanje ne žaleći štoje izgubio dobru napojnicu, pobacao je prtljagu vani i kao što će mnogo puta kasnije napraviti, otišao je za instiktom.
Napravio je krug oko cijeloga kvarta i ponovno je došao smjerom kojim autobusi voze. Stao je na stanicu preko puta ekonomske škole na Boriku i držeći osobnu iskaznicu u zubima ponudio joj prijevoz.
Nasmijala se na tu gestu i nije ga prepoznala, ovaj puta je bio i obrijan i kratke kose, bijela košulja sa crvenim prugama, kravata, elegantno pridržavana zlatnom kopčom i bijeli sako podvrnutih rukava bili su idealan kontrast njenoj crnoj minici, i minijaturnom sakou i modrom kaputu. Nećkala se ali ipak, hladnoća a možda odjednom prepoznati sugestivni glas i bljesak sjećanja, natjerali su je da odmahne rukom i kaže: "Nikad ovo ne radim i neznam zašto sada ulazim, ali idem" ....
Sviđa mi se. :)
tebe kad krene, krene...
:) mda ... kad ide ide .... :) uvodim vas tek u pornić :)
drago mi je da vam se sviđa (bar vas nekoliko koji me čitate) i nadam se da će vam se i dalje sviđati, bez obzira na duljinu posta ....
Seductive Pearls
Mjesec je lipanj, godina je 1957. Grupa radnika radeći na skeli, radi na zgradi na Zadarskoj Kalelargi ... Zgrada je to koja se nalazi preko puta današnjeg Arheološkog muzeja.
Sunčan dan, početak ljeta, ljudi šetaju Kalelargom, promatrajući svoj grad koji se još uvijek obnavlja i krpa, deset godina nakon rata.
Između ostalih i tri bodulice, šetaju i mjerkaju mladiće ...
- Ej, mala, budi moja- odjekne sa skele.
Njih trojica su sjedili na rubu klatili nogama sa visine drugog kata i komentirali prolaznice ...
Najmlađa podigne pogled pun prepotencije i odbrusi: "Kako da ne, samo tebe čekam" .... Pogled joj se susreo sa najzelenijim očima koje je ikad vidjela, bujna kosa zalizana unatrag otkrivala je naborano čelo, pravilno lice sa širokim mesnatim nosom, šarmantnim osmjehom, kojemu je bilo nemoguće odoljeti i beskrajni niz bijelih zubiju, kojih kao da je bilo previše u ustima ...
Mlada bodulica, po današnjim mjerilima malo punačka, za ondašnje vrijeme skoro pa savršeno obla nije skidala oka sa muškarca nižeg rasta, tridesetih godina, širokih ramena, uskih kukova .... ipak, sestre su je povukle dalje u obilazak grada .... dok je on ostao sa svojim drugovima komentirati, dok je odmicala čula je njegov glas: "Oženiti ću te ..."
Godina je 1987. mjesec je studeni.
Fiat 124 coupe, obojan u boje talijanske zastave se zaustavio ispred kafića Kaktus. Dva muškarca su izašla iz njega i ušli u kafić. Jedan je nosio aktovku .... unutra za šankom djevojka crne kose, očiju plavo zelenih, izgleda točno onako kakvom bi je muškarac nacrtao kad bi znao crtati za svoje snove ...
Širokim razoružavajućim osmjehom popratila je: "Izvolite, što želite" ... "Hoću tebe", reče muškarac neobrijan, masne, neuredne kose koja je na potiljku počela napuštati mjesto na kojem je trebala rasti. Toplim smeđim očima pogledao ju je u dubinu duše, nasmješio se osmjehom u kojem je negdje otraga nedostajalo nekoliko žućkastih zubiju ...
- Jeli Mišo tu? ... nosim mu kasete sa glazbom, progovorio je.
Pogledala ga je sad već čelično sivim pogledom, hladno rekla: "Mene možda u nekom drugom životu, a Mišo će sada doći" ....
Stigao je Mišo, rekao joj da pogleda kasete i da odabere nešto da svira u kafiću. Sa gađenjem je gledala popise pjesama i komentirala da joj to komercijalno smeće ne treba tu.
"Koja je ovo?" - upitao je svog plavokosog prijatelja.
"Ma šta ja znam, neka Mišina fuksa, svugdje je vuče za sobom".
Odabrala je nekoliko kaseta, izbrojila novce i napravila je najveću pogrešku u svom mladom životu, ostala je slušati njegov glas ....
Lijepo te je ponovo vidjeti. :)
hay osjetii mene supper svee
"Spoved"
Ak sem te ikada fkanil,
ak sem i prešel vu kvar
ak sam ti srčeko ranil
pozabil te nebum nigdar
Ak sem i druge gledal
Ak sam i kušlec koj dal
O tem ti nisam povedal
Da pokle ti ne bude žal
Ak sem s pajdašima ostal
Ak sem te v noći zbudil
Popevke te semu su krive
I vince kaj v srcu gori
Ak ti i nisam došel
Ak sem pozabil te zvat
Ja ti se znova kunem
Zatajil te nebum nigdar
Zabranjuju pušenje na javnom mjestu. Zbog zdravlja. Hoće li zbog zaštite istog tog zdravlja, zabraniti kopanje po kontejnerima? ... Hoće li dati ljudima dostojanstven život. Hoće li onima koji nemaju za stanarinu dati, ili bar povoljno iznajmit jedan od svojih stanova kojih ionako imaju na razbacivanje ....
Što će u ovom drugom mandatu prodavati? Prodali su većinu onoga što iole vrijedi - Generale, Inu, T-com .... preostaje im "obala i otoci", (sreća da se gasi sud u hagu, inače bi i bojnici i pukovnici došli na red), elektra, HŽ ... i što onda ?
Pitam se čemu je služio drugi svjetski rat, čemu je služio ovaj naš rat ... kad ionako ... Talijanima su poprodali cijelu Istru, a sada će i otoke .... srbi nešto preko Rusa, a nešto direktno jednako tako otkupljuju sve što im padne šaka ... vladaju Hrvatskom .... kako može deklarirani velikosrbin i četnik sjediti u saboru jedne ozbiljne pravne države .... uf .....
Kroz život si se mučija da bi me naučija
Da je ljubav ka i mater potribna
A kad san se zaljubija ka da si poludia
I prvi put si suzu pustija
Ja je tukac čuva nisam
Ma, nemoj na me biti bisan
Odavno san je izgubija
Pape, pape moj, pape moj
U meni kiša ne zna stati
Pošalji sunce da me prati
Pape moj
A uvik si govorija, uvik si se plašija
Da mi drača ne bi srce obrasla
Ja te tukac sluša nisan
Ma, nemoj na me biti bisan
tebe ni nje nema, ne znam di san
Pape, pape moj, pape moj
U meni kiša ne zna stati
Pošalji sunce da me prati
Pape moj
U meni kiša ne zna stati
Pošalji sunce da me prati
Pape moj, pape moj
E moj pape ... pola od onoga što si govorio da sam poslušao možda bih i ja sada imao saborsku fotelju .....
Božićna čestitka (?)
Obično sam svake godine napravio neku čestitku, odnosno napisao ... ove godine nisam ... ni za katolički ni za pravoslavni (iako ovaj post pišem na pravoslavni) ....
Ovu godinu sam za Božić bio sa svojom majkom u Zadru i proveo 5-6 dana u meditaciji i odmoru ... no onda se dogodilo nešto što mi je ponovno skrenulo pozornost na nestalnost i nestabilnost života kao takvog ....
Umjesto Božićne čestitke (je trebao glasiti naslov posta)
Parkirao sam auto pred most kod branimira i ostavio ga upaljenoga, čekajući kćer i svoju prvu suprugu, koje su se vraćale iz grada.
Došle su, sjele u auto i onda je moj kćer izjavila da ni ona nije našla kruh sa sjemenkama, koji već prije ni ja nisam pronašao (valjda svi jedu kruh sa sjemenkama) ....
Izašao sam iz auta i otišao u mali konzum pitati imaju li slučajno oni još koju krišku :) ....
Glas je zazvao moj nadimak (kojim me svi, čak i majka zove) ... okretao sam se jer glas mi jest zvučao strašno poznato ... "Ja sam, ja ... sjećaš me se? Ja sam isto radio u SXXXXXXXXX nekad ....
Ovih desetak dlaka na mojoj glavi su se nakostriješile povlačeći za sobom i one pahuljaste po vratu i kralježnici, sve tamo dolje do trtice .... Beskućnik, zapušten, bradat, smrdljiv, kosmat, luđačkoga sjaja u očima je sjedio ispred Branimira, na stolu ispred njega je bila boca žuje i vrećice (mislio sam da njemu nije badnjak kad i nama) ....
Zaprepašten sam prišao i prepoznao ga u istom trenutku kad je rekao svoje ime. Pružio sam mu ruku i pozdravio se ... "Zaboga, što je to s tobom?" - pitao sam .... Jebi ga prodao sam kuću i posudio lovu i on me zajebo, glasila je priča .... Pa di ti je brat ? Eno ga u Njemačkoj farba auta. Pa što te ne uzme k sebi? Pa neće me ovakvoga.
Nekad, osamdesetih vozili smo skupa u turističkoj agenciji, on i brat su bili u istoj firmi kao i ja ... ok ljudi su bili .... velika kuća, dvije radionice, jedna limarska i jedna autolakirerska, jer su bili limar i lakirer ..... devedesete su nam donijele spoznaju da se smatraju ugroženim srbima i oni odoše. "spašavajući glave" .... neznam kada ali ovaj se vratio ... doznalo se u međuvremenu štošta, ali nebitno za ovu čestitku našem i njihovom Božiću.
A samo nekoliko dana prije sam mislio kako mi se ponovno raspao život, ionako sljepljen od komadića i pokrpan, ponovno se brežuljak na koji sam se ispeo pokazao kao klizište ....
Očajan zbog vlastite "gluposti" pobjegao sam u Zadar ne bih li se odmorio, pokrpao se ponovno .... a ono ... netko ili nešto dovelo me pred oči nesretnog Nede, valjda da mi pokaže koliko sam sretan ustvari i koliko imam u ovom naizgled usranom životu ....
a što sam želio ustvari reći .... popušio sam vozačku dozvolu od koje živim, 1100 kuna kazne dva boda. Obzirom da vozim, znači živim od vozačke ... ode vozačka ode posao ... ode posao ne vraćam dugove, ne plaćam alimentaciju, ne plaćam stanarinu .... sranje .... a nisam prošao kroz crveno i imam svjedoka, ali i drotovi imaju "sitno napisano ispod zapisnika: popušio si ako ne pročitaš" .... tako i ja nisam pročitao da je zapisnik po skraćenom postupku i nema sjedenja kući i čekanja rješenja na koje bih se žalio nego sa zapisnika ide u pravomoćnost .....
I tako ja na povratku iz Mađarske sa strankom na graničnom prijelazu ostade bez vozačke .... doslovno u trenutku srušilo mi se sve sve nade svi snovi .... ali ... ipak nešto mi je pokazalo
da kako god bio očajan i koliko god mislio da sam na dno pao, ima ih koji su iz nekoga razloga na još nižem stupnju nego ja i kako mi se čini bore se za život i ne očajavaju .... a uprkos potencijalnoj ludosti, još uvijek imaju osmijeh na licu i u očima, jer njega je valjda jako veselila ona boca pive i one stvari u vrećici pred njim ......
Veselite se svakom danu koji proživite sa svojima, jer već sutra možete postati "Pale sam na svijetu" .... Radujte se svakom prijatelju kojeg imate, jer njih je malo pravih i možda će vas već sutra vaš najbolji prevariti za novce ... Uživajte u blagodatima, makar vam se danas činile sitne i nedostatne, jer već možda sutra, stari kruh vam se može učiniti kao gozba za bogatim stolom .....
Pa koliko ti imas godina
poučna priča..jako dobar savjet..pozz
Život se promjeni u trenu
DOBRODOŠAO NAZAD! :)))
|
